Kada govorimo o podacima koje platforme prikupljaju, važno je da budemo iskreni: većina roditelja ne razmišlja o tome svakodnevno. I to nije zato što smo neodgovorni, već zato što su digitalne usluge postale dio naše rutine. Koristimo telefone da bismo se javili porodici, poslali fotografiju, pogledali vijesti, zabavili dijete ili podijelili trenutak ponosa. Sve to djeluje normalno, gotovo neprimjetno.
Ali iza te jednostavnosti postoji složen sistem prikupljanja podataka koji ne utiče samo na nas, već i na našu djecu. I zato je važno da razumijemo šta se zapravo dešava – ne da bismo živjeli u strahu, već da bismo donosili svjesnije odluke.
Podaci koje platforme prikupljaju – i kada mislimo da samo „gledamo“
Svaka digitalna platforma, bilo da je riječ o društvenim mrežama, aplikacijama za komunikaciju, igrama ili obrazovnim alatima, prikuplja podatke. Neki od tih podataka su očigledni: ime, fotografija, broj telefona, mejl adresa. To su informacije koje sami unosimo, često bez razmišljanja, jer su „neophodne za korišćenje“.
Međutim, mnogo veći dio podataka prikuplja se u pozadini. Platforme bilježe kako koristimo aplikaciju: koliko dugo se zadržavamo na određenom sadržaju, šta lajkujemo, šta preskačemo, koje video-snimke dijete gleda do kraja, a koje ne. Prate se lokacija, tip uređaja, vrijeme korišćenja, pa čak i ritam naših navika – kada smo aktivni, kada nismo, u koje doba dana se vraćamo aplikaciji.
Kada dijete koristi tablet ili telefon, ti podaci ne govore samo „šta dijete voli“, već stvaraju obrazac ponašanja. Taj obrazac se kasnije koristi za prilagođavanje sadržaja, reklama i preporuka. Drugim riječima, platforme ne nude neutralno iskustvo – one aktivno oblikuju ono što dijete vidi i kako provodi vrijeme.
Roditelj često misli da dijete samo „gleda crtani“ ili „igra igricu“. Ali platforma u isto vrijeme uči o interesovanjima, pažnji i reakcijama tog djeteta.
Kako se ti podaci koriste – i zašto to roditelje treba da zanima
Podaci se prvenstveno koriste za personalizaciju. To znači da platforma pokušava da zadrži pažnju korisnika što duže. Kod odraslih to rezultira sadržajem koji je „tačno po našem ukusu“. Kod djece, to može značiti stalno ponavljanje istih tipova videa, tema ili poruka.
Problem nastaje kada shvatimo da dijete nema razvijenu sposobnost kritičkog razmišljanja kao odrasla osoba. Dijete ne zna da mu je sadržaj „serviran“ s razlogom. Ono ne zna da algoritam uči iz njegovih reakcija i da mu postepeno sužava pogled na svijet.
Podaci se takođe koriste za oglašavanje. Čak i kada reklame nisu direktno usmjerene na dijete, one često utiču na roditeljske odluke. Platforme znaju da li ste roditelj, koliko je dijete staro, kakav sadržaj prati i u kojem okruženju živi. To omogućava izuzetno precizno targetiranje.
U nekim slučajevima, podaci se dijele sa trećim stranama – analitičkim kompanijama, partnerima ili oglašivačima. Iako su te prakse često „u skladu s pravilima“, roditelji rijetko imaju jasan uvid u to ko sve ima pristup informacijama o njihovom djetetu.
Posebno zabrinjava činjenica da digitalni trag koji dijete ostavi danas može postojati godinama kasnije. Podaci se ne brišu lako. Fotografija, navika, interesovanje – sve to postaje dio digitalne istorije jednog djeteta, bez njegovog znanja ili pristanka.
Šta roditelji mogu realno da urade
Važno je reći jasno: nije cilj da roditelji potpuno isključe tehnologiju. Digitalni svijet je dio savremenog djetinjstva i ima svoje prednosti. Cilj je da roditelj ostane onaj koji vodi, a ne platforma.
Prvi korak je svijest. Kada znaš da se podaci prikupljaju i da se koriste na sofisticirane načine, prirodno počinješ drugačije da razmišljaš o tome šta dijeliš i koje aplikacije dopuštaš djetetu. Ne moraš znati sve tehničke detalje da bi imao zdravu dozu opreza.
Drugi korak je prisutnost. Dijete ne treba da bude samo u digitalnom prostoru. Razgovori o tome šta gleda, šta mu se sviđa i zašto su izuzetno važni. Ne kao kontrola, već kao način da dijete nauči da razmišlja o sadržaju, a ne da ga samo pasivno prima.
Treći korak je umjerenost u dijeljenju. Fotografija iz porodičnog albuma i javna objava nisu isto. Kada dijeliš sadržaj o djetetu, vrijedi se zapitati da li je ta informacija zaista potrebna da bude javna, i da li bi dijete, jednog dana, bilo saglasno s tim.
Roditelji u Crnoj Gori često imaju dodatni izazov – manje zajednice u kojima se informacije brzo šire. Digitalni prostor to dodatno pojačava. Upravo zato je zaštita privatnosti još važnija.
Na kraju, važno je zapamtiti da roditeljska uloga ne prestaje onog trenutka kada dijete uzme telefon u ruke. Naprotiv, tada postaje složenija. Ali i važnija.
Ne možemo kontrolisati sve što platforme rade. Ali možemo kontrolisati koliko prostora im dajemo u životu našeg djeteta. A to je već velika razlika.