Rasprave o enkripciji često zvuče kao razgovor rezervisan za inženjere i pravnike. U stvarnosti, malo koja tehnološka tema tako direktno određuje kako živimo, poslujemo i koliko vjerujemo jedni drugima na internetu. Kroz godine rada u ICT sektoru i učešća u evropskim i globalnim procesima upravljanja internetom, uvjerila sam se da se o enkripciji najčešće odlučuje daleko od onih kojih se te odluke najviše tiču.
U Evropi se upravo sada oblikuju pravila koja će odrediti koliko će naša digitalna komunikacija biti zaštićena u narednoj deceniji. Crna Gora, kao zemlja kandidat, ta pravila će preuzeti – pitanje je samo da li ćemo ih razumjeti na vrijeme i da li ćemo imati šta da kažemo dok se još pišu. Zato želim da objasnim o čemu se radi, šta su nam pokazale posljednje dvije godine i zašto vjerujem da je ovo i crnogorska rasprava.
Na čemu počiva povjerenje na internetu
Kada platite karticom, prijavite se na eUpravu, pošaljete nalaz ljekaru ili poruku porodici, vaši podaci putuju kroz mreže, kablove i servere koje ne vidite i ne kontrolišete. Ono što ih štiti na tom putu jeste enkripcija – matematički postupak koji podatke čini čitljivim samo onome ko ima odgovarajući ključ.
Zato enkripciju vidim kao infrastrukturu povjerenja, jednako važnu za digitalnu ekonomiju kao što su putevi i energija za fizičku. Na njoj počivaju elektronsko bankarstvo i trgovina, zaštita poslovnih tajni, rad državnih institucija i bezbjednost kritične infrastrukture. Kao i svaka dobra infrastruktura, primijetimo je tek kada popusti.
Internet Society godinama zastupa jednostavan stav: jaka enkripcija treba da bude standard, a ne izuzetak. Iz iskustva rada sa kompanijama i institucijama dodala bih – ne zato što je privatnost apstraktna vrijednost, već zato što bez povjerenja nema ni digitalnog razvoja.
Zašto se traži pristup i zašto to rješenje ne funkcioniše
Zahtjevi da se omogući pristup šifrovanoj komunikaciji imaju razumljiv motiv. Istražitelji koji rade na slučajevima zlostavljanja djece, trgovine ljudima ili organizovanog kriminala sve češće nailaze na dokaze do kojih ne mogu da dođu ni uz sudski nalog. Taj problem je stvaran i zaslužuje ozbiljan odgovor.
Prijedlozi koji se nude najčešće su dvojaki: poseban pristup šifrovanim podacima za ovlašćene organe (takozvana „zadnja vrata“) ili pregled sadržaja na telefonu prije nego što se poruka šifruje. Oba polaze od iste pretpostavke: da se može napraviti pristup koji će koristiti samo oni sa zakonitim ovlašćenjem.
Tu pretpostavku tehnika ne potvrđuje. Sistem ne može da razlikuje dobru od loše namjere – razlikuje samo ko ima ključ ili ko je pronašao slabost. Tokom 2024. godine to se pokazalo na najozbiljniji način: grupa povezana s kineskom državom, poznata kao Salt Typhoon, prodrla je u mreže američkih telekomunikacionih operatera, uključujući i sisteme izgrađene da bi domaći organi mogli zakonito da prisluškuju. Ono što je napravljeno za zakonit nadzor postalo je ulaz za strani.
Postoji i dugoročniji rizik. Jednom izgrađena infrastruktura za pregled poruka ostaje i kada se promijene vlasti, prioriteti i zaštitni mehanizmi. Zato se o takvim rješenjima ne odlučuje samo na osnovu današnjih namjera, već i sjutrašnjih mogućnosti.
Šta su nam pokazale posljednje dvije godine
Tri primjera iz najrazvijenijih digitalnih tržišta pokazuju šta se dešava kada se zaštita gradi na pogrešnim pretpostavkama ili kada zavisi od nečije dobre volje.
Kada država traži ključ
Početkom 2025. godine, nakon zahtjeva britanske vlade, Apple je korisnicima u Velikoj Britaniji ukinuo Naprednu zaštitu podataka, opciju kojom se rezervne kopije na iCloudu šifruju s kraja na kraj. U avgustu 2026. uslijedio je novi zahtjev, koji kompanija osporava pred sudom. Britanski građani danas imaju slabiju zaštitu od korisnika istog uređaja u drugim zemljama – internet se dijeli na zone različite bezbjednosti.
Kada zakon promaši cilj
Britanski Zakon o bezbjednosti na internetu (Online Safety Act) iz 2023. godine predstavljen je kao jedan od najambicioznijih evropskih pokušaja zaštite djece na internetu. Među njegovim odredbama je i ovlašćenje regulatora Ofcom da od servisa za razmjenu poruka zatraži otkrivanje zabranjenog sadržaja – čak i u porukama šifrovanim s kraja na kraj. Vlada je pred usvajanje priznala da će se ta mjera primjenjivati samo kada to postane „tehnički izvodljivo“, što je bilo prećutno priznanje onoga što stručnjaci tvrde od početka: bez slabljenja enkripcije to nije moguće. Ovlašćenje je, ipak, ostalo u zakonu, a Signal i WhatsApp su upozorili da bi radije napustili britansko tržište nego oslabili zaštitu svojih korisnika.
Najvidljiviji dio zakona, obavezna provjera uzrasta, koja je stupila na snagu 25. jula 2025., dao je rezultat koji je bilo lako predvidjeti. U danima nakon toga, aplikacije za VPN našle su se na vrhu britanskih prodavnica aplikacija, a jedan od najvećih pružalaca prijavio je rast broja novih korisnika iz Velike Britanije od preko 1.400%. Oni od kojih je djecu trebalo zaštititi, kao i sama djeca, provjeru su zaobišli za nekoliko minuta. Oni koji su pravila savjesno poštovali slali su fotografije ličnih dokumenata i lica raznim servisima – a već u oktobru iste godine Discord je potvrdio da su napadači, preko spoljašnjeg pružaoca podrške, došli do oko 70.000 takvih fotografija.
Rezultat je zakon koji djecu nije učinio vidljivo bezbjednijom, a odrasle je izložio novim rizicima:
- nove baze osjetljivih podataka,
- nove mete za napadače i
- nove navike zaobilaženja pravila.
Kada odluči tržište
Od 8. maja 2026. Instagram više ne nudi šifrovanje s kraja na kraj u privatnim porukama, uz obrazloženje da ga je koristio mali broj ljudi. Bez zakona i bez javne rasprave, samo obavještenje u aplikaciji.
Zaključak je isti u sva tri slučaja: najpouzdanija je zaštita koja je ugrađena u samu tehnologiju i uključena podrazumijevano, a ne ona koja zavisi od odluke vlade ili kompanije.
Evropa, Crna Gora i pravila koja se upravo pišu
Najvažnija evropska rasprava o ovoj temi vodi se oko uredbe o sprečavanju seksualnog zlostavljanja djece, koju je Evropska komisija predložila 2022. godine. Cilj je nesporan, ali je prvobitni tekst omogućavao naloge kojima bi se i aplikacije sa šifrovanjem s kraja na kraj obavezale da pregledaju privatne poruke svih korisnika – ne samo osumnjičenih.
Upozorenja su stigla od samih evropskih institucija. Evropski odbor za zaštitu podataka i Evropski supervizor za zaštitu podataka ocijenili su još 2022. da bi prijedlog mogao postati osnova za faktički opšti i neselektivni pregled gotovo sve elektronske komunikacije. Procjena uticaja koju je 2023. naručio Evropski parlament zaključila je da ne postoji tehnologija koja može da otkriva takav sadržaj bez visoke stope greške i da bi prijedlog potkopao enkripciju s kraja na kraj. Iste godine i Pravna služba Savjeta EU upozorila je da bi pregled privatne komunikacije svih građana teško izdržao provjeru u svjetlu prava na privatnost i zaštitu podataka.
Praksa potvrđuje ta upozorenja. Prema podacima irske policije za 2020. godinu, od 4.192 prijave dobijene na osnovu automatskog otkrivanja, samo oko petine je označeno kao materijal zlostavljanja, a za 471 prijavu (oko 11%) potvrđeno je da uopšte nije riječ o takvom sadržaju. Masovno skeniranje tako ne zatrpava počinioce, već istražitelje hiljadama lažnih uzbuna koje odvlače resurse od stvarnih slučajeva, uz rizik da se privatne fotografije tinejdžera ili porodica pogrešno označe kao krivično djelo. U međuvremenu, oni koji zaista zlostavljaju djecu prelaze na alate koje nijedna evropska uredba ne može da dosegne.
Četiri godine kasnije, pregovori još traju. Evropski parlament je u ljeto 2026. izborio da privremena pravila o dobrovoljnom skeniranju izuzmu šifrovanu komunikaciju, a na pregovorima 29. septembra pitanje privatnih poruka ostalo je otvoreno.
I britanski i primjer EU pokazuju isti obrazac: mjere koje zvuče odlučno, ali pogrešno ciljaju. Umjesto počinilaca, pogođeni su savjesni građani, preopterećeni istražitelji i bezbjednost svih. Da se u Evropi to ipak nije pretvorilo u obavezu, zasluga je višeakterskog pristupa upravljanju internetom: upravo zahvaljujući učešću stručne zajednice, civilnog društva, regulatora za zaštitu podataka i industrije, posljedice prijedloga razmotrene su prije nego što su postale zakon.
Za Crnu Goru ova rasprava ima dvostruki značaj. Prvi je bezbjednosni. Sajber napad na državne sisteme u avgustu 2022.pokazao je koliko je naša digitalna otpornost krhka. Za malu državu jaka enkripcija je dio nacionalne bezbjednosti. Svaka slabost ugrađena u sisteme koje koristimo bila bi slabost i za one od kojih se branimo.
Drugi je geoekonomski. Evropska unija, s tržištem od oko 450 miliona ljudi, postavlja standarde koje globalne kompanije često primjenjuju svuda. Odluke iz Brisela tako stižu na naše telefone i prije nego što ih unesemo u zakone – a unosimo ih sve brže, kao što pokazuje novi Zakon o zaštiti podataka o ličnosti, usvojen u septembru 2026. po uzoru na GDPR. Rizik je da budemo država koja pravila samo preuzima, a ne i država koja u njihovom oblikovanju učestvuje.
Šta možemo da uradimo
Odbrana enkripcije nije odbrana od borbe protiv kriminala. Najbolji dokaz imamo u sopstvenom pravosuđu: materijali iz operacije u kojoj su evropske policije pristupile servisu SKY ECC, koji su koristile kriminalne grupe, postali su osnova za brojne postupke i pred crnogorskim sudovima – bez slabljenja aplikacija koje koriste svi građani. Ciljana istraga, međunarodna saradnja i sudska kontrola daju rezultate koje masovni nadzor ne može.
Na toj osnovi, vidim tri nivoa odgovornosti:
Donosioci odluka
Donosioci odluka mogu da u domaće zakonodavstvo ugrade jasno načelo da nijedan propis ne obavezuje pružaoce usluga da oslabe enkripciju ili omoguće masovan pregled poruka. Mogu da u procesu pristupanja aktivno prate i komentarišu evropske prijedloge dok su još otvoreni. I mogu da ulažu u ono što zaista djeluje: digitalnu forenziku, specijalizovane istražitelje i institucije za sajber bezbjednost.
Stručna zajednica, privreda i civilno društvo
Stručna zajednica, privreda i civilno društvo mogu da učestvuju u javnim konsultacijama, dijele znanje i budu partner institucijama. Internet Society Crna Gora je tu da tu saradnju olakša – kroz analize, edukaciju i otvoren dijalog sa svima koji o internetu odlučuju.
Svako od nas
Svako od nas može da provjeri kako su zaštićene aplikacije koje koristi, da bude oprezan kada se traži fotografija ličnog dokumenta i da postavlja pitanja onima koji odlučuju. Osnove enkripcije i savjete za bezbjedniju komunikaciju objasnili smo na našoj stranici o enkripciji.
Povjerenje se gradi zajedno
Povjerenje je najsporiji resurs digitalnog društva. Gradi se godinama, a može se izgubiti jednom odlukom. Enkripcija je jedan od rijetkih alata koji to povjerenje ne traži na riječ, već ga obezbjeđuje samom svojom konstrukcijom.
Zato pitanje nije da li biramo privatnost ili bezbjednost. Pitanje je kakav internet želimo da gradimo – i da li ćemo o tome odlučivati zajedno, dok se pravila još pišu, ili ćemo ih sjutra samo preuzeti. Ja vjerujem da Crna Gora može i treba da bude dio tog razgovora.
Želite da doprinesete zajednici?
ISOC Montenegro je volonterska organizacija koja postoji zahvaljujući ljudima dobre volje, spremnim da podijele svoje znanje, iskustvo i vrijeme. Ako ste stručnjak, predavač, autor ili jednostavno neko ko želi da pomogne, rado ćemo vas upoznati i zajedno pronaći način da se uključite.
Zajedno možemo graditi internet koji je otvoren, bezbjedan i pouzdan za sve.
