Radno vrijeme roditelja rijetko se poklapa sa školskim. Dijete poslije nastave ide samo kući, kod babe i djeda ili na trening, dok su roditelji još na poslu, u gužvi ili na putu. Ni gradovi više nijesu ono što su bili prije desetak godina: više je saobraćaja i novih naselja, a sve je manje komšija koji poznaju tuđu djecu i na koje se može osloniti.
Pametni satovi za djecu nastali su upravo kao odgovor na tu brigu. Dijete njime može da pozove roditelje i da bude pozvano, ali samo sa brojeva koje su roditelji odobrili, a u nevolji jednim pritiskom na SOS dugme. Roditelji na telefonu vide gdje je. Na satu nema društvenih mreža, pretraživača ni igrica sa nepoznatim igračima, pa za mnoge porodice predstavlja dobru prelaznu fazu između djetinjstva bez telefona i prvog pametnog telefona. Zato ne čudi što je postao čest poklon za polazak u školu.
Da bi sat donosio mir kakav se od njega očekuje, korisno je znati kako radi, šta sve bilježi i gdje ti podaci završavaju. O tome je ovaj tekst, a dio je serije o pametnim satovima za djecu.
Tri dijela koji rade zajedno
Na ruci donekle izgleda kao igračka, medjutim pametni sat za djecu je mali računar sa SIM karticom, povezan na mobilnu mrežu kao i telefon. Sam po sebi ne radi mnogo. Za većinu funkcija potrebni su mu još aplikacija na telefonu roditelja i server proizvođača, odnosno računar kompanije koja je napravila sat.
Sat i telefon roditelja ne komuniciraju direktno. Kada u aplikaciji otvorite mapu, sat je svoju lokaciju već poslao na server, a server je zatim proslijedio vašem telefonu. Isti put prelaze glasovne poruke, fotografije i pozivi preko interneta. Svi podaci, dakle, prolaze kroz server i najčešće se tamo i čuvaju. Taj dio sistema korisnik ne vidi, a upravo od njega u velikoj mjeri zavisi koliko su podaci djeteta zaštićeni.
Šta sat zna o djetetu
Da bi sve ovo radilo, sat neprestano prikuplja podatke o djetetu i šalje ih na server. Koje tačno, zavisi od modela, ali kod većine satova radi se o sljedećem.
Lokacija je osnovna funkcija sata, pa je dobro znati kako se određuje. Na otvorenom sat koristi GPS, koji je obično precizan na nekoliko metara. U zgradama je satelitski signal slab, pa se sat oslanja na obližnje Wi-Fi mreže i bazne stanice mobilnog operatera, a tada lokacija može odstupati i po nekoliko stotina metara. Zato se dešava da mapa pokaže dijete u susjednoj ulici, iako sjedi u učionici. Sat, uz to, lokaciju ne šalje neprekidno, nego u razmacima od nekoliko minuta, kako bi baterija duže trajala. Zbog toga i obavještenje da je dijete izašlo iz zadate zone, recimo oko škole ili kuće, može stići s malim zakašnjenjem. To nije kvar, već način na koji ovi uređaji rade.
Podatke ne prikuplja samo sat. I aplikacija na telefonu roditelja često traži pristup kontaktima, lokaciji, kameri ili mikrofonu, iako joj za rad sata sve to nije potrebno.
Ništa od ovoga nije tajna, ali je obično zapisano u dokumentima koje malo ko čita. Pohvalan izuzetak je kompanija TCL, čiji se satovi prodaju i kod nas, jer je politiku privatnosti za djecu prevela na srpski. U njoj jasno piše da sat prikuplja geolokacijske podatke, kao i istoriju ćaskanja sa glasovnim i video pozivima i snimcima, te da podacima „pristupa kontrolor koji se nalazi u Kini“, uz pružaoce usluga u Kini i SAD.
Kuda podaci putuju
U Crnoj Gori satove najčešće kupujemo uz paket kod mobilnog operatera. Crnogorski Telekom uz tarifu Smart Extra nudi modele MyKi Watch 4 Lite i TCL MOVETIME, One uz paket One smartić nudi TCL-ov dječji sat, a m:tel je nudio modele myFirst Fone uz paket START NET 2. Satovi se prodaju i u tehničkim radnjama i domaćim internet prodavnicama, a sve češće se naručuju i preko stranih internet platformi, već za dvadesetak eura.
Operater vam prodaje sat i SIM karticu, ali o podacima djeteta brine proizvođač, čiju aplikaciju instalirate i na čijem serveru se podaci čuvaju. Većina dječjih satova pravi se u Kini, a mnogi jeftiniji modeli su isti uređaj pod različitim imenima: nekoliko proizvođača pravi sat i serversku platformu, a desetine brendova ih prodaju pod svojim logom. Podaci se tako često čuvaju na serverima van Evrope, gdje važe drugačija pravila nego kod nas.
To samo po sebi nije razlog za brigu. Ali jeste razlog da, kada birate sat, ne gledate samo boju narukvice i trajanje baterije.
Šta sat ne zna
Sat zna gdje je dijete. Ne zna kako mu je. Neće vam reći da je tužno zbog svađe sa drugaricom, da ga brine kontrolni ili da mu se nešto na putu do treninga učinilo čudnim. Tačka na mapi pokaže da je dijete stiglo u školu, ali ne i da je cijeli odmor provelo samo, niti da ga neko u razredu zadirkuje.
To i dalje saznajemo na isti način kao uvijek: kada dijete zna da nam može reći šta god da mu se desi, a da ga nećemo odmah kazniti ili osuditi. Zato pogled na mapu ne može da zamijeni pitanje „Kako je bilo danas?“ i vrijeme da se odgovor zaista čuje, makar to bilo deset minuta za večerom ili u autu na putu kući.
Sat može i da pomogne u tome. Ako vidite da je dijete poslije škole svratilo u park, to može biti povod za razgovor, a ne za ispitivanje: „Vidjela sam da ste bili u parku, s kim si bio?“ Djeca brzo osjete razliku između roditelja koji je zainteresovan i roditelja koji ih kontroliše. Kada sat dožive kao vezu sa roditeljima, a ne kao nadzor, lakše će ga nositi i rjeđe će „zaboraviti“ da ga stave na ruku.
Vrijedi imati na umu i da potreba za privatnošću raste sa djetetom. Ono što je u prvom razredu bilo prirodno, sa jedanaest ili dvanaest godina može djelovati kao previše. Sat je najkorisniji kada povjerenje između djeteta i roditelja podržava, a ne kada ga zamjenjuje.
Povezane cjeline
Ako tek birate sat, u tekstu Kako izabrati pametni sat za djecu objašnjavamo na šta da obratite pažnju u radnji ili na telefonu. A ako ga dijete već nosi, u tekstu Pametni sat je na ruci: podešavanja i dogovori pišemo kako da ga podesite i kakav dogovor da napravite sa djetetom.