Zamislimo da trinaestogodišnja djevojčica Mila uveče piše drugarici poruku sadržine „Ne mogu da spavam. Mama i tata se opet svađaju.“ Kako njihov ragovor odmiče, u porukama Mila pošalje i selfie fotografiju sa današnjeg treninga, sa dresom na kojem piše ime kluba.
Za Milu, kao i za većinu ljudi, to je samo obično dopisivanje sa drugaricom. Međutim, poruka prije nego što stigne putuje kroz telefon, kućni Wi‑Fi, mrežu operatera i servere kompanije koja pravi aplikaciju, često u nekoj drugoj državi. Od jedne stvari zavisi ko sve na tom putu može da je pročita: da li je poruka zaključana tako da ključ imaju samo Mila i njena drugarica.
Ako jeste, poruka je za sve ostale niz besmislenih znakova. Ako nije, može da je vidi zaposleni u kompaniji, državne institucije ukoliko daju nalog kompaniji operateru, napadač koji provali u servere ili neko ko kupi ukradenu bazu podataka. Tada se u tuđim rukama nađu Milina osjećanja, porodične teškoće i trag koji vodi do kluba u kojem trenira.
Ovaj tekst objašnjava zašto je ta „brava“, tj. enkripcija s kraja na kraj, jedna od najvažnijih zaštita koje dijete ima na internetu, i zašto bi svaki pokušaj da se oslabi, čak i s najboljom namjerom, djecu izložio većem riziku.
Važno pitanje je ko ima ključ
Osnove enkripcije – šta je, kako funkcioniše i koje alate porodica može da koristi – objasnili smo u tekstu Šta je enkripcija i zašto je važna za vas i vašu porodicu? Ovdje se zadržavamo na jednom pitanju koje je za roditelje najvažnije: kod koga je ključ.
Sjetite se dnevnika sa malim katancem koji su mnogi od nas imali kao djeca. Važno nije bilo to što dnevnik ima katanac, nego to što je ključ bio u našem džepu.
Sa aplikacijama za dopisivanje je isto. Kod „obične“ enkripcije poruka je zaključana dok putuje, ali ključ ima i kompanija. Ona može da otključa poruke na svojim serverima, pa to može i svako ko do njih dođe. S druge strane, kod enkripcije s kraja na kraj (eng. end-to-end encryption ili E2E encryption) ključevi postoje samo na telefonima osoba koje se dopisuju. Kompanija prenosi zaključanu poruku, ali je ne može otvoriti.
Zato reč „enkriptovano“ u opisu aplikacije nije dovoljna. Pravo pitanje je: može li iko osim mog djeteta i osobe kojoj piše da pročita poruku? Koje aplikacije na to odgovaraju sa „ne“, uporedili smo u besplatnom vodiču kojeg možete naći na kraju ovog teksta.
Pet mitova o enkripciji koje roditelji često čuju
Mit 1: Enkripcija najviše koristi kriminalcima
Enkripciju svakodnevno koriste milijarde ljudi, najčešće i ne znajući: kada plaćaju karticom, otvaraju e-dnevnik, šalju nalaze ljekaru ili poruku djetetu da kasne po njega. Bez nje ne bi bilo bezbjednog internet bankarstva, kupovine ni elektronske uprave.
Stručnjaci za bezbjednost djece, okupljeni u radnoj grupi koju je organizovao Internet Society, opisali su enkripciju kao preventivni alat koji štiti djecu na tri načina. Prvo, čuva njihove podatke od sajber kriminalaca. Drugo, pomaže službama koje rade sa ugroženom djecom da bezbjedno čuvaju osjetljive podatke i štiti djecu kojoj prijeti odmazda – jer su ponekad upravo osobe najbliže djetetu one od kojih ga treba zaštititi. Treće, daje mladima siguran prostor da potraže informacije i pomoć o temama poput zdravlja, tijela ili porodice.
Mit 2: Ako nemamo šta da krijemo, ne treba nam
Privatnost nije skrivanje nečeg lošeg. Svi zatvaramo vrata kupatila i ne čitamo tuđe dnevnike, iako tamo nema ničeg zabranjenog. Dijete koje piše drugarici da je tužno, pita školskog psihologa za savjet ili šalje baki fotografiju sa mora ne krije ništa. Ipak, te stvari ne pripadaju ni kompaniji, ni hakeru, ni nekome ko na internetu kupi ukradenu bazu podataka.
Važno je i vrijeme: podaci sačuvani danas mogu procuriti za pet ili deset godina, kada je dijete već tinejdžer ili traži prvi posao. Što se manje privatnih podataka čuva otključano, manje ih može i da procuri. Za tinejdžere je mogućnost privatnog razgovora i dio zdravog odrastanja – prostor u kojem uče da sami donose odluke.
Mit 3: Zbog enkripcije roditelji ne mogu da zaštite dijete
Enkripcija štiti poruku od kompanije, hakera i svih koji bi je presreli dok ona putuje. Enkripcija ne zaključava telefon pred vama. I dalje možete da se dogovorite sa djetetom kojim aplikacijama se koristi, da zajedno podesite ko mu može pisati i da porazgovarate kada nešto nije u redu.
Enkripcija ne sprečava ni dijete da pokaže ili prijavi poruku koja ga uznemirava. Kada dijete prijavi poruku, ono samo dijeli taj sadržaj sa platformom, pa enkripcija tome nije prepreka. Najvažnija zaštita i dalje nije tehnička: to je povjerenje da će vam dijete reći kada mu se nešto ne čini u redu.
Mit 4: Skeniranje poruka bi pogodilo samo zlostavljače
Da bi se pronašle poruke nekoliko počinilaca, morale bi da se pregledaju poruke svih, uključujući i djecu. Automatski sistemi ne razumiju kontekst i griješe. U SAD-u je otac fotografisao osip svog sina kako bi slike poslao pedijatru. Googleov sistem je označio fotografije kao zlostavljanje, otac je ostao bez cijelog naloga, a slučaj je završio kod policije, iako je istraga utvrdila da nije učinio ništa loše (ACS Information Age). Svaka takva greška znači da privatne fotografije djeteta gleda neko nepoznat.
Istovremeno, odlučni počinioci lako prelaze na alate koje niko ne kontroliše ili sami šifruju sadržaj prije slanja. Skeniranje bi tako najviše pogodilo one koji ništa loše ne rade — djecu, roditelje i nastavnike.
Postoji i treća opasnost: kada na svakom telefonu postoji mehanizam koji pregleda poruke prije slanja, lako je proširiti listu onoga što se traži, od zlostavljanja djece do „ekstremizma“, kritike vlasti ili drugih tema. Ta opasnost od proširenja namjene jedan je od glavnih argumenata Internet Society protiv skeniranja na uređaju.
Mit 5: Može se napraviti ulaz koji koriste samo policija i „dobri“
Tehnološki to nije moguće. Zamislite ključ koji otvara sve stanove u zgradi i čuva se „na sigurnom“: on postaje najvrjedniji predmet za svakog provalnika. Isto važi za svaki „zadnji ulaz“ u enkripciju ili sistem koji čita poruke na telefonu prije nego što se šifruju — postaje meta za kriminalce i neprijateljske države.
To nije samo teorija. Hakerska grupa povezana sa Kinom, poznata kao Salt Typhoon, 2024. je provalila u sisteme američkih telekomunikacionih kompanija napravljene upravo za zakonito prisluškivanje, odnosno za pristup koji je trebalo da ima samo policija (Dark Reading). Internet Society zato jasno kaže: ne postoji zadnji ulaz koji mogu da koriste samo „dobri momci“.
Mit 6: Sve popularne aplikacije su ionako šifrovane
Nijesu, i razlike su velike.
WhatsApp, Signal, Viber i iMessage automatski šifruju privatne i grupne razgovore s kraja na kraj. Messenger to radi za razgovore jedan na jedan, ali grupe treba posebno zaštititi. Telegram enkripciju s kraja na kraj nudi samo u posebnim „tajnim četovima“ koje korisnik mora sam da uključi, i to ne u grupama, dok se obični četovi čuvaju na serverima kompanije. Poruke na TikToku nijesu šifrovane s kraja na kraj.
Zaštita se može i izgubiti. Instagram je 8. maja 2026. potpuno ukinuo enkripciju s kraja na kraj u porukama, uz obrazloženje da ju je koristilo malo ljudi, pa kompanija Meta sada može da pristupi sadržaju svih poruka. Zato vrijedi povremeno provjeriti aplikacije koje dijete koristi.
Koje aplikacije šta nude, uporedili smo u vodiču koji prati ovaj tekst.
Zašto bi slabljenje enkripcije djecu učinilo manje bezbjednom
Zloupotreba djece na internetu je stvaran i ozbiljan problem, i potpuno je razumljivo što vlade traže rješenja. Jedan pravac koji se godinama razmatra u Evropskoj Uniji jeste da se aplikacijama naloži da pregledaju privatne poruke u potrazi za materijalom koji prikazuje seksualno zlostavljanje djece.
Aplikacije sa enkripcijom s kraja na kraj, međutim, ne mogu da vide sadržaj poruka. Zato se predlaže tzv. skeniranje na uređaju (engl. client-side scanning): poruka bi se pregledala na samom telefonu, prije nego što se šifruje i pošalje. Ako je probijanje enkripcije kao otvaranje koverte dok putuje kroz poštu, skeniranje na uređaju je kao čitanje pisma dok ga pišete. Koverta ostaje netaknuta, ali privatnosti više nema.
Iako polaze od dobre namjere, takva rješenja bi otvorila nove opasnosti, kao što pokazuju mitovi 4 i 5: sistem koji je meta za hakere, greške zbog kojih nepoznati gledaju privatne porodične fotografije i alat koji se lako koristi i za druge svrhe. Odlučni počinioci bi pritom našli zaobilazni put.
Postoji i posljedica koja se rjeđe pominje: djeca bi rjeđe tražila pomoć. Ako dijete zna ili sumnja da neko čita njegove poruke, manje je vjerovatno da će se nekome obratiti kada mu je najpotrebnije, bilo zbog nasilja, ucjene ili zdravstvenog pitanja.
Zato Internet Society zaključuje da zaštita jake enkripcije nije prepreka bezbjednosti djece, već njen preduslov.
Šta roditelji mogu da urade
Vratimo se Mili. Nekada bi poruku drugarici napisala na papiriću, presavila ga i dodala joj ispod klupe, i niko usput ne bi čitao. Enkripcija s kraja na kraj je taj presavijeni papirić u digitalnom svijetu. Naš zadatak kao roditelja nije da ga otvaramo, već da Mila zna kome ga daje i da može doći kod nas kada nešto krene po zlu. U tome pomaže nekoliko koraka:
- Provjerite kako su zaštićene aplikacije vašeg djeteta. Ne pitajte samo „da li je enkriptovano“, već „da li je enkriptovano s kraja na kraj, i to automatski“. U priloženom vodiču uporedili smo najpopularnije aplikacije.
- Zaštitite i rezervne kopije. Poruke mogu biti šifrovane u aplikaciji, a zatim sačuvane nešifrovano u rezervnoj kopiji na oblaku. WhatsApp, na primjer, nudi šifrovanu rezervnu kopiju, ali je morate sami uključiti u podešavanjima.
- Zaključajte telefon. Enkripcija štiti poruke na putu, ali ako neko uzme otključan telefon, može da ih pročita. PIN ili otisak prsta su prva linija odbrane.
- Dobro razmislite o aplikacijama za nadzor. Neke od njih čitaju sve poruke na djetetovom telefonu, što je, u stvari, skeniranje na uređaju u vašem domu. Podaci koje prikupljaju čuvaju se kod treće strane i mogu procuriti. Ako ih koristite, birajte provjerene proizvođače i budite otvoreni prema djetetu. Često je razgovor bolje rješenje od nadzora.
- Naučite dijete da prijavi i blokira. Enkripcija ne sprečava dijete da pokaže ili prijavi poruku koja ga uznemirava. Pokažite mu gdje su te opcije i dogovorite se da vam kaže kada mu nešto ne izgleda u redu, bez straha od kazne ili oduzimanja telefona.
- Uključite se u raspravu. Pravila o enkripciji pišu se sada, i glas roditelja treba da se čuje. ISOC Crna Gora može biti most između porodica i donosilaca odluka.
Enkripcija ne zamjenjuje razgovor, ona čuva prostor u kojem se povjerenje gradi. Mila treba da zna dvije stvari: da su njene poruke samo njene i da uvijek može da dođe kod vas. Prvu joj daje tehnologija, a drugu samo vi.
Besplatan vodič
Preuzmite vodič „Enkriptovane aplikacije: vodič za roditelje“ i provjerite koliko su zaštićene aplikacije koje vaše dijete koristi.
U vodiču smo uporedili dvanaest popularnih aplikacija za dopisivanje i ocijenili koliko štite privatnost, dali preporuke za svaki uzrast i pripremili listu podešavanja koju možete proći zajedno sa djetetom.