Kada se o enkripciji govori u javnosti, najčešće se pominje uz riječi poput „kriminal“, „hakeri“ ili „opasnost za djecu“. Zato ne čudi što mnogi roditelji o njoj imaju pomiješana osjećanja. S jedne strane čuju da štiti privatnost, a s druge da otežava zaštitu djece na internetu. Kome vjerovati, i šta to zapravo znači za poruke koje naše dijete svakog dana šalje i prima?
Enkripcija je mnogo bliža našoj svakodnevici nego što mislimo. Ona čuva naše lozinke, bankovne podatke, zdravstvene nalaze i razgovore cijele porodice. Zato su pitanja o tome da li će je aplikacije nuditi, da li će je države ograničavati i da li će se poruke skenirati pitanja koja se tiču i naše djece.
U ovom tekstu prolazimo kroz šest tvrdnji koje roditelji najčešće čuju i objašnjavamo šta je u njima tačno, a šta nije. Cilj nije da postanete stručnjaci za tehnologiju. Želimo da vam pomognemo da donosite informisane odluke i lakše razgovarate sa djetetom o tome kako da bude bezbjedno na internetu.
Mit 1: Enkripcija najviše koristi kriminalcima
Enkripciju svakodnevno koriste milijarde ljudi, najčešće i ne znajući: kada plaćaju karticom, otvaraju e-dnevnik, šalju nalaze ljekaru ili poruku djetetu da kasne po njega. Bez nje ne bi bilo bezbjednog internet bankarstva, kupovine ni elektronske uprave.
Stručnjaci za bezbjednost djece, okupljeni u radnoj grupi koju je organizovao Internet Society, opisali su enkripciju kao preventivni alat koji štiti djecu na tri načina. Prvo, čuva njihove podatke od sajber kriminalaca. Drugo, pomaže službama koje rade sa ugroženom djecom da bezbjedno čuvaju osjetljive podatke i štiti djecu kojoj prijeti odmazda – jer su ponekad upravo osobe najbliže djetetu one od kojih ga treba zaštititi. Treće, daje mladima siguran prostor da potraže informacije i pomoć o temama poput zdravlja, tijela ili porodice.
Mit 2: Ako nemamo šta da krijemo, ne treba nam
Privatnost nije skrivanje nečeg lošeg. Svi zatvaramo vrata kupatila i ne čitamo tuđe dnevnike, iako tamo nema ničeg zabranjenog. Dijete koje piše drugarici da je tužno, pita školskog psihologa za savjet ili šalje baki fotografiju sa mora ne krije ništa. Ipak, te stvari ne pripadaju ni kompaniji, ni hakeru, ni nekome ko na internetu kupi ukradenu bazu podataka.
Važno je i vrijeme: podaci sačuvani danas mogu procuriti za pet ili deset godina, kada je dijete već tinejdžer ili traži prvi posao. Što se manje privatnih podataka čuva otključano, manje ih može i da procuri. Za tinejdžere je mogućnost privatnog razgovora i dio zdravog odrastanja – prostor u kojem uče da sami donose odluke.
Mit 3: Zbog enkripcije roditelji ne mogu da zaštite dijete
Enkripcija štiti poruku od kompanije, hakera i svih koji bi je presreli dok ona putuje. Enkripcija ne zaključava telefon pred vama. I dalje možete da se dogovorite sa djetetom kojim aplikacijama se koristi, da zajedno podesite ko mu može pisati i da porazgovarate kada nešto nije u redu.
Enkripcija ne sprečava ni dijete da pokaže ili prijavi poruku koja ga uznemirava. Kada dijete prijavi poruku, ono samo dijeli taj sadržaj sa platformom, pa enkripcija tome nije prepreka. Najvažnija zaštita i dalje nije tehnička: to je povjerenje da će vam dijete reći kada mu se nešto ne čini u redu.
Mit 4: Skeniranje poruka bi pogodilo samo zlostavljače
Da bi se pronašle poruke nekoliko počinilaca, morale bi da se pregledaju poruke svih, uključujući i djecu. Automatski sistemi ne razumiju kontekst i griješe. U SAD-u je otac fotografisao osip svog sina kako bi slike poslao pedijatru. Googleov sistem je označio fotografije kao zlostavljanje, otac je ostao bez cijelog naloga, a slučaj je završio kod policije, iako je istraga utvrdila da nije učinio ništa loše (ACS Information Age). Svaka takva greška znači da privatne fotografije djeteta gleda neko nepoznat.
Istovremeno, odlučni počinioci lako prelaze na alate koje niko ne kontroliše ili sami šifruju sadržaj prije slanja. Skeniranje bi tako najviše pogodilo one koji ništa loše ne rade — djecu, roditelje i nastavnike.
Postoji i treća opasnost: kada na svakom telefonu postoji mehanizam koji pregleda poruke prije slanja, lako je proširiti listu onoga što se traži, od zlostavljanja djece do „ekstremizma“, kritike vlasti ili drugih tema. Ta opasnost od proširenja namjene jedan je od glavnih argumenata Internet Society protiv skeniranja na uređaju.
Mit 5: Može se napraviti ulaz koji koriste samo policija i „dobri“
Tehnološki to nije moguće. Zamislite ključ koji otvara sve stanove u zgradi i čuva se „na sigurnom“: on postaje najvrjedniji predmet za svakog provalnika. Isto važi za svaki „zadnji ulaz“ u enkripciju ili sistem koji čita poruke na telefonu prije nego što se šifruju — postaje meta za kriminalce i neprijateljske države.
To nije samo teorija. Hakerska grupa povezana sa Kinom, poznata kao Salt Typhoon, 2024. je provalila u sisteme američkih telekomunikacionih kompanija napravljene upravo za zakonito prisluškivanje, odnosno za pristup koji je trebalo da ima samo policija (Dark Reading). Internet Society zato jasno kaže: ne postoji zadnji ulaz koji mogu da koriste samo „dobri momci“.
Mit 6: Sve popularne aplikacije su ionako šifrovane
Nijesu, i razlike su velike.
WhatsApp, Signal, Viber i iMessage automatski šifruju privatne i grupne razgovore s kraja na kraj. Messenger to radi za razgovore jedan na jedan, ali grupe treba posebno zaštititi. Telegram enkripciju s kraja na kraj nudi samo u posebnim „tajnim četovima“ koje korisnik mora sam da uključi, i to ne u grupama, dok se obični četovi čuvaju na serverima kompanije. Poruke na TikToku nijesu šifrovane s kraja na kraj.
Zaštita se može i izgubiti. Instagram je 8. maja 2026. potpuno ukinuo enkripciju s kraja na kraj u porukama, uz obrazloženje da ju je koristilo malo ljudi, pa kompanija Meta sada može da pristupi sadržaju svih poruka. Zato vrijedi povremeno provjeriti aplikacije koje dijete koristi.
Koje aplikacije šta nude, uporedili smo u vodiču koji prati ovaj tekst:
Besplatan vodič
Preuzmite vodič „Enkriptovane aplikacije: vodič za roditelje“ i provjerite koliko su zaštićene aplikacije koje vaše dijete koristi.
U vodiču smo uporedili dvanaest popularnih aplikacija za dopisivanje i ocijenili koliko štite privatnost, dali preporuke za svaki uzrast i pripremili listu podešavanja koju možete proći zajedno sa djetetom.
Enkripcija nije ni čarobno rješenje ni prijetnja. Ona je alat koji, poput brave na vratima, čuva ono što je naše od onih kojima to ne pripada. Djecu na internetu i dalje najviše štiti ono što nije tehničko: roditelji koji razumiju aplikacije koje dijete koristi i dijete koje zna da može da im se obrati kada nešto nije u redu.
Ako želite da saznate više, osnove enkripcije objasnili smo u tekstu Šta je enkripcija i zašto je važna za vas i vašu porodicu?, a njenu ulogu u zaštiti djece u tekstu Enkripcija i bezbjednost djece: ko čita poruke vašeg djeteta?