Zbog načina na koji Internet funkcioniše, intervencije koje dolaze od vlada i regulatornih agencija u vidu zabrana određenih servisa i tehnologija mogu narušiti interoperabilnost i podijeliti Internet na manje, slabije povezane cjeline. Kako Internet i servisi koji se baziraju na njemu postaju sve značajniji, ljudi se sve više oslanjaju na njih. Zabrane pojedinačnih servisa mogu imati negativan efekat jer mnoge aplikacije čine važan dio života ljudi. Neki online servisi obezbjeđuju ljudima prihod ili mreže podrške. Drugi pružaju ključne informacije u oblasti zdravstvene zaštite i obrazovanja. Dio sigurnosti i bezbjednosti građana leži u njihovoj slobodi da komuniciraju na način na koji žele, a zabrana takvih aplikacija inherentno oduzima tu slobodu. Nacionalne i regionalne zabrane mogu, paradoksalno, ugroziti bezbjednost građana na mreži. Internet je dizajniran da bude izuzetno fleksibilan i da omogući više načina za postizanje ciljeva. Ljudi koji zavise od određenog servisa mogu pokušati zaobići prepreke kako bi mu pristupili, ili, još gore, postati žrtve prevara koje obećavaju vraćanje pristupa. To ih može izložiti lažnim sajtovima i drugim izvorima zlonamjernog softvera. Uticaj zabrana prelazi granice jedne zemlje. Što više vlade međusobno blokiraju ili zabranjuju online servise, to više fragmentiraju Internet, čineći korisničko iskustvo izolovanim i nekonzistentnim između zemalja. Globalna ekonomija trpi, a mnogi ostaju bez lakog pristupa resursima preko granica, koji su ključni za njihov svakodnevni život. Osim toga, ljudi u jednoj zemlji ili regionu mogu imati manje pristupa vrijednim informacijama nego što je to slučaj drugdje na Internetu, čime se produbljuje globalna nejednakost. Neke vlade tvrde da su njihove akcije neophodne zbog nacionalne bezbjednosti – kada upotreba određenih aplikacija ili servisa od strane građana može dovesti do masovne krađe ličnih podataka, ugrožavanja nacionalne bezbjednosti ili stvaranja brojnih „pristupnih tačaka“ za širok sajber-napad, među ostalim rizicima. Međutim, ideja da su ti rizici jedinstveni za određenu aplikaciju ili servis je loše utemeljena: isti napadi se mogu jednako lako sprovesti kroz neku drugu dozvoljenu aplikaciju. S obzirom na fleksibilnost Interneta, svaka neophodna odbrana nacionalne bezbjednosti mora se bazirati na sprečavanju napada, bez obzira na to odakle dolaze. Nacionalna bezbjednost koja navodno dolazi iz zabrane određene aplikacije je sigurnosni pokrivač pun rupa. Vlade bi trebalo da izbjegavaju zabrane specifičnih servisa ili aplikacija, jer one podrivaju sigurnost i pristup mogućnostima koje pruža najveći komunikacioni resurs na svijetu. Umjesto da zabrane određenu platformu ili aplikaciju na osnovu netehničkih kriterijuma, kao što su zemlja porijekla ili vlasništvo, zemlje bi trebalo da budu transparentne u vezi sa rizicima i podignu standarde privatnosti i bezbjednosti za sve online servise i prodavnice aplikacija kako bi umanjile šire potencijalne prijetnje kritičnoj infrastrukturi i servisima sa uređaja krajnjih korisnika. Kada je riječ o povećanju sigurnosti na Internetu, zemlje bi trebalo da teže transparentnim, multilateralnim pristupima sajber bezbjednosti, uključujući globalne norme za suzbijanje zloupotrebe Interneta i servisa ili aplikacija kao platformi za napade. To podrazumijeva pronalaženje saradničkih načina za suzbijanje širih prijetnji privatnosti i sigurnosti na mreži, kao i razvoj i primjenu međunarodnih normi i mjera za izgradnju povjerenja, poput onih koje predlaže Globalna komisija za stabilnost sajber prostora. Ove alternative zabranama servisa pomoći će u sprečavanju fragmentacije i promovisanju Interneta koji je otvoreniji, globalno povezan, siguran i pouzdan. *Ovaj tekst je preuzet sa sajta Internet Društva Svijeta.